preskoči na sadržaj

Osnovna škola Popovac

Login
Tražilica
Naš školski grb

KATALOG INFORMACIJA

Godišnje izvješće o provedbi ZPPI za 2016. godinu, nalazi se u privitku.

Financijsko poslovanje

Učimo zajedno

Digitalizacija lokalne baštine

Što je to i kako je bilo prije?

Priloženi dokumenti:
katalog.pdf

Za osmaše!

eLektire

Hrvatska enciklopedija

Hrvatski pravopis

Jezični savjeti

Pohvale našem webu

 

Twitter škole


Općina Popovac

Brojač posjeta
Ispis statistike od 30. 11. 2010.

Ukupno: 1601318
Danas: 345
Kalendar
« Listopad 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5
Prikazani događaji

Rječnici
Lista linkova je prazna
Eko škola

Bakina kuharica


Knjiga mjeseca

Facebook škole

Literarni radovi


Dragi Gandhi!

 

Imaš nekako čudno ime, ali to nije bitno zato što si stvarno bio mudar čovjek. Pokazao si ljudima da se ne mora sve riješiti nasiljem. Naravno, ne shvaćaju to svi. Nije mi jasno zašto su te smatrali pripadnikom niže rase, ako si se odijevao kao siromah..  To je bila tvoja stvar. Često si bio u zatvoru..  Zašto?  Primijetila sam da si jako miran, ne živciraš se kao ostali ljudi. Tvoji postupci su bili zaista mudri. Divno je što si se zalagao za prava ljudi. Trebao bi biti uzor mnogim ljudima. Da tebe nije bilo, tko zna, možda ne bi bilo ni samostalne Indije. Divim ti se!

                                                                                                                     Martina Bobek, VIII. razred

 

 

 

Pismo Siniši Glavaševiću, Tena Mihajlović


 

 

Vukovar!

Zadnju riječ Siniše Glavaševića čuo je cijeli svijet. One njegove vapaje i molbe da se spasi Vukovar.   Bez metka si se borio i samo dobra riječ daleko je otišla. Hvala Siniša Vama i svim Vašim suradnicima.

Hvala Vam na svemu!

Vukovar!

To je posljednja riječ većine branitelja Vukovara prije strijeljanja. Predivna je sloboda koju ste nam omogućili i velika je sreća u svojoj domovini biti! Vi svoju krv ste utkali u našu sreću i branili ste Vukovar do posljednjeg metka, do posljednje zolje i topovskog zrna. Hvala Vam što uživamo slobodu i ljepotu zemlje svoje. Vjerujem da ste svi u društvu anđela i dragoga Boga, ali vjerujte mi, Bog je i s nama ovdje u Vukovaru. Ovdje anđeli lete od Ovčare do Borova sela pa sve u krug. Obilaze škole i vrtiće, radnike, kuće, vodotoranj i Crkve. Svaki kutak obilaze, lete ispred jednog groba, stanu pa se pomole i odu dalje. Zaigraju se ponekad na Dunavu ili Vuki, ali, što ja to Vama govorim, Vi sve to sigurno znate i vidite jer, i Vi ste naši anđeli.

Znam i da ste i Vi sretni, jer mi ne bismo mogli biti, da niste i Vi!

Pamtit ćemo vječno Vaše posljednje riječi:

Vukovar!

 

Iznad mene zvijezde

 

Moje misli su udubljene, razmišljanje je nedostupno... Zamišljena sjedim na stolici i gledam kroz prozor... Park prepun borova zaklanja moj pogled k nebu, a zvijezdama ni traga. Ne pamtim kada sam ih zadnji put u ovih mjesec dana vidjela. Razmišljam o svojoj budućnosti, jer imam cilj, ali ne znam kako ga postići... Čini mi se kako za mene nema budućnosti jer ne osjećam da za mene zvijezda sja, moja zvijezda. Na krilima vjetra osjećam kako letim i tražim svoj put... Put k budućnosti. Odjednom osjetih kako mi kap kiše padne niz obraz i pogledam prema nebu kad ono ugledam kako su oblaci otkrili najsjajniju zvijezdu... Osjetivši snagu samopouzdanja, misli me povedu prema osvijetljenoj stazi... Gdje ću pronaći sreću, ali opet to nije sigurno... Jer je sreća poput zlatne ptice neuhvatljiva, a budućnost je poput sjaja zvijezde koja je visoko uzdignuta iznad nas, ali je opet pitanje kako do nje doći?! Sve dok se trudimo ona će sjati, a kad nam sve dosadi zvijezde će izgubiti sjaj i utihnuti zauvijek. U mojim mislima moja zvijezda ima sjaj poput zlatnog suvenira koji me potiče na uspjeh...

 

 

D.M., 8. razred, PŠ Kneževo

 

 

 

Jesen

 

U maglovito jutro dok kapljice kiše lupaju u

prozor moje sobe, moje je srce postalo tužno jer je došla jesen.

Puno je blata, ceste su mokre, a ljudi

užurbano skupljaju i pospremaju plodove koji su rasli

u voćnjacima, vrtovima, vinogradima i njivama. Mame i

bake spremaju nam tegle pune slatkih i mirisnih

plodova. Nađe se i na našim stalažama maminog

pekmeza, kompota od krušaka, ukiseljene cikle, kuhane

rajčice i pokoja tegla uljane paprike.

Sve te tmurne dane koje donosi jesen ublažit će lijepe

boje njene haljine. Zelenu boju našega parka i voćnjaka,

te plodnih njiva zamijenit će crveni, žuti i smeđi

pokrivač od opalog i uvelog lišća. Naše njive bit

će opet prošarane ravnim brazdama koje su uzorale

vrijedne ruke naših tata i dijedova.

Iako su dani kraći, a noći sve duže jesen sa svojim stidljivim

izlaskom sunca zna pokazati svu svoju jesenju ljepotu.

 

B.K., 6. razred, PŠ Kneževo

 

 

Legenda o staroj kutiji m(M)ira

 

Nekada davno, u staroj kući, živjela je stara Danica. Njezina unuka Mira nije imala roditelja. Cijeloga života u njoj je vladao samo nemir. Baka je uvijek bila prezaposlena da bi joj dokazala i pokazala što je mir i prava ljubav. Nije ju zapostavljala, dapače, sve joj je dala, sve joj je dopustila. No, jadna Mira, rođena baš u vrijeme rata, nije to sve mogla i znala shvatiti. Baka, koja je već bila jako stara  i Mira, koja je imala trinaest godina jako su se razlikovale. Mira više nije željela pomagati baki pa je baki bilo sve teže. Bila je već stara i osjećala je da je Bog zove. Željela je, prije no što umre, Miri pokazati nešto što bi u njoj moglo nadvladati sve zlo. Bila je to kutija što ju je još posjedovala njezina prabaka, baka i majka. Sada je red došao i na nju, malenu i nezrelu Miru.

Jednog poslijepodneva baka je rekla Miri da će za nekoliko dana, tjedana ili možda čak mjeseci morati otići kod tete Mare jer je baku pronašla sreća i vječni život kod Boga. Mira je bila dovoljno stara da shvati riječi svoje bake, pa je, i prije no što je baka dovršila svoju rečenicu, briznula u plač. Nakon što se smirila baka je rekla da zajedno odu na tavan da joj nešto pokaže. Mira je samo kimnula glavom i bez riječi hodala za bakom. Svijeća što je obasjavala staru i naboranu bakinu ruku, osvijetlila je i jednu kutiju. Nije bila ni velika ni malena. Sjele su u stari naslonjač i baka je, onako suznih očiju, prihvatila kutiju i otpuhala prašinu s nje. Otvorila ju je i počela vaditi razne fotografije, predmete ali i jedan dugi šal. Mira je s oduševljenjem gledala fotografije i predmeta pa je, kada je začula bakin jecaj, pogled uputila i prema šalu. Dugom, šarenom šalu. Uzela ga je i upitala baku što je to i zašto joj toliko znači. Baka je rekla da je taj šal počela vesti njezina baka koja je iznenada umrla te nitko nije znao što je to trebalo biti ili kome je bilo namijenjeno. Majka stare Danice odlučila je, u spomen na svoju majku, da svaki ženski potomak na šal zašije komad platna što će biti značajno za cijelu obitelj. Na njemu su se našli komadi vjenčanica i još puno sličnih materijala. Dok je sve to slušala, Mira je osjećala neopisivu snagu dobrote, mir i spokoj u duši. Baka joj je dala kutiju i tražila obećanje da će je prenositi dalje i čuvati. Mira je zagrlila baku i obećala joj to.

Nakon što je baka umrla, Mira je u kutiju stavila bakin prsten jer nije željela da nestane s njom. Kada ga je spremala, vidjela je naziv na kutiji što ju je malo zastrašio. Na kutiji je pisalo:,, Ovo je ime što se na ovoj kutiji nalazi oduvijek. Nitko ga nije dopisao ili napisao sam. Ime ove kutije je m(M)ira. Stara kutija m(M)ira.''Mira je znala da je to neki znak zato što joj baka to nikada nije spomenula. Mislila je da ga možda nije vidjela. Ali Mira je, svaki put kada bi osjetila nemir, otvorila kutiju m(M)ira i njezina se duša smirila, dobrota ju je obasjavala, Mira je, jednostavno bila sretna.

 

Tena Mihajlović, VII. razred

 

 

Ovaj tekst posvećujem neprežaljenom Toši Proeskom. Pišem ga u ime svih onih kojima je ikada nešto značio. I samo vas jedno molim, ne dopustite da zlo ikada zavlada vašim srcima i svi samo vjerujte, jer vjera vas drži na nogama. Nikada nemojte pokleknuti, budite razumni i plemeniti... Baš kao što je bio i naš Toše.

 

In memoriam Toše Proeski

Tog jutra, nesretnog jutra, oči mi se napuniše suzama. I ne, nije to san ili laž kako neki kažu. Sve je to bila i ostala gorka istina.

... Bio je čovjek kakav se ne rađa svaki dan. Uz njegovu blistavu karijeru, blistale su i njegove oči prepune ljubavi i dobrote. Sve se to vidjelo kroz njegova djela i u njemu. Svaki Tošin korak nosio je ponešto dobro i svi su ljudi pored kojih je prošao osjetili njegovu moć što je odjekivala samo dobrim. Bio je dobra duša i najviše je volio djecu. Iako nije bio imućan sve bi svoje davao kako bi drugima pomogao. Živio je u ovom svijetu, često svijetu zla, grijeha i nepravde. Takav kraj uistinu nije zalužio. Sada je gore s anđelima, u onome svijetu, gdje zlo, grijeh i nepravda ne postoje. Tošine predivne pjesme još uvijek u nama žive. Neke od njih s vremenom možda zaboravimo, ali njega anđela, koji je hodao zemljom, nikada nećemo moći zaboraviti i prežaliti. Kutak našeg malog srca uvijek će zauzimati Toše Proeski.

 

VE SAKAM SITE, TOŠE, VE SAKAM!

Tena Mihajlović, 7. razred, OŠ «Popovac»

 

 

Trenutak spokoja

 

Proljeće je... Gori sunce u žarkome sjaju...

I cvrkuću ptice na borovima

što me opojno smiruje.

Osamljeni slavuj kroz plaventilo neba i mora

prenosi svoju pjesmu otpjevanu s toliko žara

i duha za prirodu.

Ležim na zelenoj livadi.

Slušam čarobnu skladbu.

Želim se približiti, možda će pobjeći, ali

možda osjeti moju samoću...

Možda pjeva meni, a možda to čini da

bi sebi ugodio.

 

Anamaria, 8. razred, OŠ «Popovac»

 

 

 




 IZNAD MENE ZVIJEZDE, D.M., 8. razred, PS Knezevo.doc
 In memoriam TOSE PROESKI, Tena Mihajlovic, OS Popovac.doc
 JESEN, B.K., 6. RAZRED, PS KNEZEVO.doc
 Legenda.doc
 Pismo Sinisi Glavasevicu - Tena Mihajlovic.doc
 Trenutak spokoja, Anamaria, 8. razred, OS Popovac.doc

preskoči na navigaciju